Ja sam suviše vredna i skupa igračka,
da bi se sa mnom igrali jeftini ljudi...
...I sve dok živim ostavljam tragove u svojim pesmama, kao putokaze...
Ako te neko od mene ukrade,
da mi se po njima sutra vratiš,
slobodan i moj...
Često prolazim ulicama sećanja,
uvek zastanem pred jednom kućom
sa imenom tuga...
a prezimenom TI...
Zastanem na tren,
i ne umem da krenem dalje...
Ne, neću ući,
neću ta vrata otvoriti...
još uvek previše boliš...
Negde izmedju srca i želja
kada ti se samo čini,
kada ne veruješ da li sam...
Jesam, tu sam...
uvek sam i biću...
Ne ispuštam nas iz naručja nade...
Zam da i ti znaš...
vreme je da se naše duše zagrle.
Nekada gradiš zidove oko sebe,
ne da bi ljude zadržao da ne udju,
već da vidiš
kome je dovoljno stalo
da ih poruši...
Želim ti
da iduće godine,
na Dan zaljubljenih,
budeš moj,
i da zajedno imamo NAS
i otvoren prozor
sa pogledom u budućnost.
Svaki dan donosi novu radost
i novo razočarenje.
Ostao si načet od želja,
tvrd od bola...
Ostavljen da misliš sledjenim mislima...
Znam, doći će neko,
ugrejaće te,
zagristi led vrelim usnama...
i topiće te dugo...dugo...
Moja spavaća soba je moje tajno mesto
gde sam pred ogledalom vežbala svoj lažni osmeh
srećne žene...
Dugo sam ga vežbala, do savršenstva,
tako da danas imam samo ovaj lažni osmeh...
Pravi sam ostavila, davno,
u nekoj ulici mojih snova,
koja je mirisala na sreću...
Gledaj je kao da je ostvarenje najlepšeg sna.
Želi je,
reskiraj!