Ponekad ne mogu da odredim granice između sebe i ljudi koje volim: gde
završavam ja, a gde počinju oni. Kao da smo svi mi jedno, kao da smo
isti – ista duša, želja koja traži nešto…zajedničko svima nama.
Svi smo u istom čamcu. A opet, svi smo različiti i posebni, izrazito individualni.
Postoji jedna posebna, retka vrsta ljudi koje ja zovem moji ljudi. To
su ljudi koje puštam u svoj prostor, u sebe. Svi moji ljudi su u nečemu
isti:
Njihovo traženje je stvaralačko. Oni ne ruše, već nešto grade. Ne žele da vladaju, jer vladanje gubi sjaj u očima,…
Moji ljudi imaju isto osećanje života. Nije više bitno kako ćemo
nazvati naše odnose i koji će oblik oni imati. Forme naših odnosa se
mogu menjati, ali to osećanje povezanosti nečim iznad nas, većim od nas,
što nas zove i spaja, ostaje.
Mi nekako nabasamo jedni na druge i
naše se sudbine pomešaju zauvek, čak i ako nismo zajedno.Kao da smo neke
boje koje se lako mešaju međusobno, a mnogo teže sa drugom vrstom. Boje
koje se rastvaraju pomoću svetla…
Nebojša Jovanović
c/p
bas lepo *HI* *THUMBS UP* *YES* *OK*
Hvala Aco,ti si moj ljud... :-) *ROSE* *HI*
*YES* *THUMBS UP* *HI* *ROSE*
Hvala ti!
Dopada mi se i slazem se medjutim mislim da ne pustamo mi one koje zelimo u nas i nas proctor...
Ponekad tu dospeju i oni koji ne zelimo
Dobrom ili losem nas uce ali sve su to nasi ucitelji
Veliki pozdrav
Ljubim te
Svi smo mi u istom čamcu,koji nekad mirno plovi a ponekad se zaljulja, potrebni smo jedni drugima,u dobru i lošem,a cilj nam je zajednički-proći to putovanje i poneti sa sobom vredno i nezaboravno iskustvo.
Pozdrav veliki tebi,moja Princezo!